Živimo u svijetu u kojem je sport svakodnevna tema, u kojem je sport zabava i posao, u kojem se vrte veliki novci i u kojem svako dijete sanja da jednom postane profesionalni sportaš. No što kada te snove roditelji snivaju više nego djeca? Kada su djeca samo oruđe da se ostvare vlastite želje ?
Više nego ikada do sada, razvijena je svijest o utjecaju sporta na ljudski organizam, dostupna je svakojaka sportska literatura gdje se obični laici mogu dovoljno educirati o nekoj temi. Upravo iz tih razloga, roditelji upisuju djecu jako rano na razne aktivnosti te ih usmjeravaju kroz njih. Postavlja se pitanje koji je krajnji cilj svakog roditelja? Je li to da mu dijete bude zdravo, sretno i da trenira što hoće dok god uživa u tome ili pak da mu dijete bude trofej s kojim se može hvaliti te da jednoga dana ostvari ono što on/a sam/a nije uspio/jela? Ne postoji zlatni standard kako odgajati vlastito dijete ni koja očekivanja imati od djece vezano za sportski uspjeh, ali sigurno postoje smjernice kako da dijete odrasta u zdravom okruženju gdje će mu sport pomoći na njegovom životnom putu da se kvalitetno razvije u svim segmentima. S obzirom na to da su današnja djeca prepuna obaveza, od školskih pa do sportskih aktivnosti, izvannastavnih aktivnosti poput učenja stranog jezika, sviranja glazbenog instrumenta itd, ona nemaju vremena da budu djeca u pravom smislu te riječi, da bezbrižno uživaju u djetinjstvu i da im se ispoštuju vlastite želje. Današnja djeca postaju mali “projekti” svojih roditelja a oni u želji da im pomognu postati što svestraniji od malih nogu, ustvari čine medvjeđu uslugu. Znanstveno je dokazano da djeca trebaju imati vremena za sebe, za igru s drugom djecom, u parku, na igralištu, da provode vrijeme u maštanju te u samostalnom otkrivanju svijeta. No nažalost, često nemaju vremena ni uvjeta za to jer su prisiljeni odrasti što prije. A dijete nikada ne smijemo promatrati kao ” malog čovjeka”
Sportski trokut
To je naziv za odnos dijete-roditelj-trener koji je krucijalan za sportski razvoj svakog djeteta.
Postoje razni tipovi roditeljstva, od onih koji su u potpunosti angažirani u ” sportsku karijeru” svog djeteta, često sve rade i na vlastitu ruku pa do onih umjerenih koji samo podržavaju svoje dijete i u potpunosti vjeruju treneru. Postoji i treća skupina roditelja, a oni su u potpunosti nezainteresirani za sportski put vlastite djece. Kakav bi trebao biti roditelj? Teško je svrstati u jednu skupinu ali zasigurno bi trebao biti umjeren u željama oko uspjeha, trebao bi osluškivati želje djeteta te mu pomoći da što kvalitetnije prolazi kroz sport, biti mu podrška i u dobru i u zlu, ne stavljati mu teret rezultata na leđa a u odnosu s trenerom biti korektan. Čest slučaj je da roditelj uči dijete suprotno od onoga što mu trener govori, da je u zavadi s trenerom te da druge roditelje okreće protiv njega. U toj situaciji dijete je to koje najviše pati, osjeća se zbunjeno te nesretno. Takvi roditelji vrše pritisak na djecu, imaju prevelika očekivanja od njih, nerijetko ih kažnjavaju te vrijeđaju zbog loše izvedbe.
Trener je taj koji treba prepoznati crte ličnosti djeteta i roditelja. Trener igra veliku ulogu u cijeloj priči, jer se on direktno uključuje u međuodnose jedne obitelji. A ako se radi o timskom sportu, istodobno se uključuje u odnose 20-ak obitelji. On je taj koji prepoznaje neke negativnosti u odgoju te može razgovarati s roditeljima kako da to poprave ili pak može skenirati tjelesnu i psihološku sliku djeteta te roditeljima dati povratnu informaciju. Dokazano je da djeca čiji su roditelji u boljem odnosu s trenerom te se njihova mišljenja susreću, zadovoljnija a često ostvaruju i bolji uspjeh u sportu.
Uloga roditelja
Način na koji se dijete odgaja poput- postavljanja i nametanja pravila, pružanja potpore i ljubavi, kritika nakon loše izvedbe, neeuforičnog proslavljanja pobjede itd. uvelike utječe na djetetov daljnji razvoj. Nisu samo roditelji ti koji imaju utjecaj na djecu, postoje mnogi okolinski faktori poput učitelja, rodbine, prijatelja, TV-a i drugih medija. No, roditelji su ti koji odabiru ili mogu utjecati na izvore koji utječu na djecu. Potrebno je od malih nogu graditi povjerenje u odnosu dijete – roditelj tako da se bilo što dogodi da roditelj ima uvid u situaciju, da mogu reagirati na najbolji mogući način.
Oni igraju jako važnu ulogu u sportskom i razvojnom putu djeteta. Trebaju usmjeravati djecu na pravi put jer ona sama nisu sposobna za to, biti im potpora, osluškivati njihove potrebe a opet u drugu ruku odrediti jasne granice, ne dopustiti da djeca manipuliraju njima i ne biti previše popustljivi. Kako će se svaki roditelj postaviti, ovisi o njemu jer kao i dijete, roditelji su individua za sebe. Postoje razni stilovi roditeljstva poput autoritativnih, popustljivih, ravnodušnih i autoritarnih. Također, samo prisustvo roditelja na treningu uvelike određuje djetetovu izvedbu ali i odnos s trenerom. Često dijete osjeća pritisak dok ga netko od roditelja gleda na treningu, a to je pogotovo važno u početnim godinama bavljenja sportom dok dijete uči nove tehničke elemente. Ako u tom slučaju iza sebe ima roditelja koji vrši pritisak, dijete se neće moći skoncentrirati te će griješiti i biti u strahu od iduće pogreške. Također dijete može osjećati potporu roditelja dok ga gleda na treningu ali i u tom slučaju je za očekivati da će stalno pogledavati prema tribinama te tražiti potporu roditelja što može ometati cjelokupnu koncentraciju tijekom treninga. Stoga roditelji trebaju biti ti koji će odlučiti na koji se način postaviti prema ovoj situaciji te biti svjesni vlastitog utjecaja na djecu. Slična je situacija tijekom samog natjecanja gdje roditelji često glasnim sugestijama remete koncentraciju djeteta te nerijetko daju različite upute od samog trenera što za dijete ima negativne rezultate. Dolazi do situacije u kojoj dijete ne izvršava očekivanja trenera, roditelj vrši pritisak na dijete ili se posvađa s trenerom i u cijeloj situaciji dijete je to koje najviše pati a na kraju može doći i do tolikog pritiska da odustane od sporta.
Uloga roditelja jako je teška te nije lako biti objektivan, ali se prije svega treba podrediti djetetu a ne vlastitim željama. Treba misliti na psiho-fizičko zdravlje djeteta te da ga sport usmjeri na pravi životni put. Dijete se ne smije tretirati kao malu odraslu osobu te treba poznavati razvojne faze da bi se što bolje razumjelo stanje u kojem se dijete nalazi. Nadam se da Vam je ovaj tekst pomogao da shvatite kompleksnost uloge roditelja ( i cjelokupne okoline koja utječe na dijete) u sportskom razvoju djeteta koji je u sinergiji sa životnim razvojem. Ne dopustite da Vaše dijete pati i da mu život ode u skroz drugom smjeru zbog Vaših nerealnih očekivanja, krivih ciljeva i needuciranosti.
