Koliko smo puta do sada čuli uzrečicu : „ Nisu svi za sve“ ? No, nažalost , neki tu činjenicu i dalje odbijaju. Bilo da se radi o liječnicima, glazbenicima, trenerima ili bilo kojem drugom zanimanju, previše je primjera gdje ljudi pogriješe zanimanje a da to ne vide ili ne žele sami sebi priznati. Mnogo je primjera gdje se netko nekada bavio košarkom pa je sada logičan slijed da postane košarkaški trener, ili su nekome roditelji liječnici pa ta osoba osjeća dužnost da nastavi tradiciju iako je to u suštini baš i ne zanima. Moglo bi se tako nabrajati do u nedogled ali poanta je shvaćena.
U novije vrijeme zbog opće popularnosti sporta kao pojma zabave i zanimanja, raste i potreba za raznim djelatnostima unutar sporta, a jedna od njih bez koje je nemoguće zamisliti sport, jest trener. Što i tko je trener? Kakav bi on trebao biti, kako bi trebao izgledati te koliko bi godina trebao imati? Neka svatko odgovori na ovo pitanje za sebe ali koliko god da ih postoji na cijelome svijetu, svi su različiti. Jer, svaka osoba je jedinka za sebe, od tjelesnih karakteristika preko kognitivnih sposobnosti pa sve do konativnih osobina. Trener je često osoba koja uz roditelje i učitelje ima najviše utjecaja na djecu koja se aktivno bave sportom. Trener je osoba koja nečiji život može promijeniti na pozitivan ili negativan način, osoba zbog koje profesionalci doživljavaju procvat karijere ili se gube tijekom nje. Ukratko, trener je JAKO važna karika na sportaševom sportskom i životnom putu!
Kao što mnogo toga u životu gradimo kroz djetinjstvo, tako dolazimo do sljedeće problematike kada pričamo o trenerskom pozivu. Općepoznato je da je u seniorskom uzrastu bilo kojeg sporta bolja egzistencija. Da je seniorski uzrast praćeniji i plaćen(iji) u odnosu na mlađe dobne skupine. Zbog svega toga, svaki trener teži da što prije napreduje do seniorske ekipe a većina klubova ima takvu politiku te mlađima dodjeljuju svakojake trenere.
Neovisno o kojoj se dobnoj kategoriji radi, trener bi trebao biti pedagog, osoba koja može svima biti uzor svojim znanjem,zalaganjem i ponašanjem, osoba puna razumijevanja te osoba koja je to znanje sposobna prenijeti na druge. Trener bi trebao biti psiholog, prijatelj, odgajatelj a često i preuzima ulogu roditelja, liječnika, nutricionista itd. Kao što ne idemo kod svakoga popraviti zub ili se operirati, tako ne bi trebali svakome dodjeljivati svoju djecu, pogotovo kada imamo mogućnost izbora na to. U seniorskom uzrastu je malo kompliciranija stvar te ne postoji toliko prostora za biranje, ali kada su djeca u pitanju, roditelji su itekako u mogućnosti djelovati ispravno. Kao što kirurg reže skalpelom tijekom operacije, tako i trener svojim nevidljivim skalpelom svakodnevno stvara vidljive i nevidljive ožiljke na svakom sportašu. Je li baš svejedno zarastaju li ti ožiljci ili ne? Često je bolje biti porezan tjelesno nego psihički. Kakve ožiljke i iskustva steknemo tijekom djetinjstva, to nas dalje prati kroz sportski i životni put, mijenja nam stavove na bolje ili na gore, tjera nas da imamo fobije od nečega ili se nekih stvari rado prisjećamo te smo zbog istih postali bolje osobe. S djecom, pogotovo najmlađima, bi trebali raditi stručnjaci, sa seniorima bi trebali raditi stručnjaci, što dovodi do jednostavnog zaključka. Trener neovisno o kojem uzrastu se radi bi trebao biti stručnjak. Ne samo osoba koja se natjecala u tom sportu i ostvarila određeni uspjeh, već osoba koja je to znanje sposobna prenijeti a da pritom ostavi što manje porezotina i iz svakog sportaša izvuče njegov maksimum.
Kao što je vidljivo, biti trener nije niti malo lagan posao. Uz sve navedene kompetencije koje treba imati, uz sve zadatke koje treba obavljati, često se treba i boriti protiv ljudi iz uprave, managera, roditelja, rodbine, navijača i slično. Jer, svi imaju vlastitu viziju iako nemaju nikakve kompetencije za određeni sport, no, uredno se miješaju u trenerski posao i time guše proces. Kao i svako drugo zanimanje tako i trenerski posao nosi svoje odgovornosti. Nije lako upravljati procesom odgoja, jer biti trener nije ništa drugačije od uloge odgajatelja, bilo da se radi o mlađim uzrastima ili seniorima. Često je lakše upravljati mlađima ali je ujedno i odgovornost puno veća. Kao što je napisano u prethodnom članku da djeca nisu mali odrasli, tako se i prema njima mora odnositi. Prema svakome individualno, jer su poput spužve, upijaju sve dobro i loše. Treneri nisu svjesni vlastite uloge u odgoju tih „malih ljudi“. Često se događa da roditelji ne mogu toliko doprijeti do djece koliko mogu treneri. Kada su roditelji nemoćni tada im mogu pomoći najviše treneri. No, ujedno ti isti treneri mogu napraviti mnogo grešaka u procesu, bilo da ih rade svjesno ili nesvjesno. Nije lako biti sudionik procesa odgoja, rasta i razvoja 20-ak individua, ako govorimo o timskom sportu. Svi žele biti u centru pozornosti, svi žele igrati, biti najbolji, ispuniti vlastite želje, biti sretni i na ponos okolini. Ipak, nisu svi sposobni za to a sve to istodobno ostvariti je često nemoguće. Tada nastupa uloga trenera, da dirigira orkestrom a da pri tom svi imaju svoju ulogu na koncertu i budu što sretniji. Kako će on to omogućiti sportašu, ostaje na njemu, jer ako ne uspije, često je glavni i jedini odgovorni za nečiji neuspjeh s čime se treba znati nositi. Opet dolazi do toga da odnos trener-dijete- roditelj treba biti u simbiozi jer jedni bez drugih ne mogu.
Nemoguće je sve učiniti idealnim ali bi se prve institucije trebale pozabaviti kome daju ulogu trenera, pogotovo u dječjoj dobi jer je nažalost previše nekompetentnih ljudi. Roditelji, pripazite kome povjeravate svoju djecu, a u drugu ruku budite im zahvalni i svjesni odgovornosti koju nose i problema s kojima se susreću. Treneri, ulažite u sebe i budite svjesni vlastite uloge u sportaševom životu. Naučite se boriti protiv vjetrenjača jer sport je često nepravedan a u radu se pokušajte uvijek stavljati u ulogu sportaša. Budite oni na čiji spomen imena se izvlači osmijeh na lice a ne oni koji budite nečije ožiljke.
