Svaki roditelj koji prati određeni sport sanja da mu dijete jednoga dana ostvari neki sportski uspjeh, što zbog slave, egzistencije ili pak vlastite satisfakcije. Nerijetko se čuju javno izgovorene želje, poput : „ Želim da moj sin zaigra za nogometnu reprezentaciju… moja kćer će biti nova skijaška nada“ itd. I te želje nisu ništa neobične, dapače, lijepo je to što roditelji misle o vlastitoj djeci, ulažu u njih i brinu se. No, jesu li ta djeca njihovi mali projekti ili imaju pravo na vlastite želje?
Zbog sjedilačkog načina života, djeca su prema riječima učitelja u osnovnim školama, iz generacije u generaciju motorički sve lošija a to za sobom povlači i neke kognitivne i konativne disfunkcije kao što je napisano u prethodnom članku. Prijašnjih desetljeća za roditelje je bio problem natjerati djecu da uđu u kuću a danas je nažalost obrnuta situacija. Zbog tih problema roditelji su se prisiljeni dodatno educirati te posvećivati još veću pažnju razvoju svoje djece nego što je prije bio slučaj a nerijetko trebaju glumiti i prijatelje u igri vlastitoj djeci. No ono što velika većina ne zna jest to da upisivanjem sa 6 godina u nogomet ili košarku te forsiranjem samo te aktivnosti najvjerojatnije neće stvoriti buduću zvijezdu.
Zašto je to tako?
Nekada su djeca po cijele dane provodila oko kuće u igri s drugom djecom, prolazila su kroz razne igre i aktivnosti te su razvila višestranost kretnih struktura. Danas to nije slučaj te se nerijetko događa da kasnije u pubertetu djeca ne mogu izvesti neke osnovne elemente poput koluta naprijed, zvijezde, čučnja, naskoka, saskoka itd. To bi značilo da ranom specijalizacijom, to jest, upisivanjem u određeni sport te isključivo prakticiranjem istog, djeca bivaju zakinuta za mnoštvo drugih kretnih struktura koje taj sport ne nudi a sve iz već gore navedenih razloga. Sve bi bilo lakše da se djeca igraju na ulici kao prije, pa da se nakon škole sastanu na igralištu te trče, skaču,penju se po stablima, igraju nogomet, košarku, graničara. Tada bi sama prolazila kroz sve ono što sada nude neke univerzalne sportske škole u organiziranom obliku treniranja.
Koje je rješenje da ne dođe do rane specijalizacije?
Iako većini roditelja to smeta, nije loše kada dijete luta iz sporta u sport. Naravno da ga treba usmjeravati i poticati u nečemu u čemu je zadovoljno i dobro mu ide, ali razni sportovi nude razne kretne strukture, pravila, veći broj prijatelja itd. Stoga, ako se dijete ne vidi u nijednom sportu, univerzalne sportske škole nude veliku paletu kretnih struktura, a ako je već „zapelo“ za određeni sport, ne znači da ga treba ispisati nakon godinu dvije i namjerno prebaciti u drugi sport, ali je dobro biti svjestan situacije i što više ga poticati na igru s prijateljima ili mu „glumiti“ prijatelja te s njim prakticirati druge sportove i učiti ga raznim elementima kroz igru.
Kada se priča o ranoj specijalizaciji, nije samo problem manjak nekih kretnih struktura. Dolazi do prenaglašavanja tom sportu specifičnih kretnih struktura, forsiraju se određene mišićne skupine koje još nisu dovoljno razvijene dok se razvoj drugih zanemaruje. Tako dolazi do mišićnih disbalansa a poslije i ozljeda, pogotovo u fazi intenzivnog rasta i razvoja. Također, čest je slučaj da dijete od 12 godina iza sebe već ima 6 godina aktivnog treniranja a od toga 4 natjecateljske sezone. I to je u određenom trenutku super. Dok se neki tek upisuju u taj sport, određena djeca dominiraju jer su već dugo u sustavu te se ističu, a roditelji trljaju dlanove, hvalisaju se naokolo djetetom poput nekog trofeja te u glavi već zbrajaju novce koje će im njihovo dijete jednog dana donijeti. Ta djeca rano ostvaruju uspjeh ali veliki broj se oko puberteta ili nekoliko godina iza zasite tog sporta te odustaju. To znači da je rana specijalizacija nerijetko kratkoročna ( izuzetak su neki sportovi poput gimnastike ili umjetničkog klizanja kada se najbolji rezultati postižu u pubertetu a poslije se ubrzo završava vrhunska karijera). Prema Kanadskom LTAD (Long-Term-Athlete-Development) modelu, do otprilike 12.-e godine sport treba biti razonoda, zabava, učenje svih kretnih struktura te uživanje, a često to nije slučaj jer sport zna djeci od 10 godina predstavljati veliku obavezu, stres i unosi nezadovoljstvo u njihove živote u vrijeme kada nisu ni približno zrela da shvaćaju sve oko sebe.
Kasnija specijalizacija bi trebala dugoročno donijeti bolje rezultate jer je dijete imalo dovoljno vremena za opuštenu igru te nije bilo pod pritiskom rezultata, natjecanja ili pak forsiranja jednog sporta bez zadiranja u druge aktivnosti van ili tijekom treniranja istog. Kod kasnije specijalizacije vrhunski rezultati dolaze malo poslije ali je sportaš u glavi zreliji, emocionalno stabilniji, zadovoljniji te ima veću želju za daljnji nastavak treniranja. Čest slušaj je da sportaš „pregori“ te odustane od sporta zbog rane specijalizacije, što nikome nije u interesu.
Nikada nije 100% sigurno hoće li ranija ili kasnija specijalizacija donijeti bolje rezultate u tjelesnom i psihološkom razvoju mladih sportaša jer ne postoje strogo pisana pravila, no jedno je sigurno a to je da se djeca sve manje kreću, motorički su sve siromašnija te ih treba poticati na što više različitih aktivnosti. Ne smije ih se prerano ubacivati u natjecateljski sustav već im treba omogućiti što bezbrižnije djetinjstvo i dati im što veću mogućnost izbora.
