Pitanje s kojim sam se često susretao u poslijednje vrijeme od strane pojedinih roditelja, stoga u ovom tekstu donosim neka vlastita razmišljanja. Iako mi je u interesu uvjeriti Vas da je individualni trening prijeko potreban svakom mladom sportašu jer bih na taj način povećao broj klijenata kako i sebi tako i kolegama, ipak to neću reći. ALI, ne znači da nije istina. Znam da sada ovo zvuči dvosmisleno, stoga ću Vam i pojasniti.
U današnje vrijeme djeca se sve ranije kreću baviti sportom, i to ne bilo kakvim, već natjecateljskim. Za većinu sportova natjecateljski sport može pričekati sigurno 5 godina ali roditeljima se nažalost često žuri stvoriti novog Messija, Rađu, Klička ili Duvnjaka. Misle da je više bolje te da je prije bolje. Odgovor je opet siv a glasi : „ Ovisi kako gledate“. Da, ovisi o kojem sportu pričamo jer gimnastika i plivanje zahtijevaju raniji natjecateljski režim u odnosu na nogomet, košarku, rukomet … Zašto? Zato što gimnastičari, plivači ili pak neki drugi sportaši koji vrhunac karijere često dosežu i prije 20-e godine su „prisiljeni“ se početi baviti tim sportom „čim prohodaju“. Ako Vaše dijete planira ili ga Vi planirate usmjeriti u nogomet, košarku, rukomet, ragbi itd., onda mu priuštite i višestrani razvoj, dopustite mu da luta i da se uči svemu što sport nudi (pročitajte prethodni članak o ranoj specijalizaciji). Sada napokon dolazimo do preciznijeg odgovora.
Sjetite se sebe u sedmoj/osmoj godini te se usporedite s Vašim djetetom ili današnjom djecom tog uzrasta. Sigurno ste provodili dane uz kompjutor, playstation, učili 16 stranih jezika i svirali 3 glazbena instrumenta uz sve to što ste pohađali vrtić ili osnovnu školu te trenirali neki sport. Naravno da niste! Današnja djeca uz sve probleme koje ću spomenuti su ujedno i prezauzeta, nedostaje im vremena da budu ono što trebaju biti – djeca! A Vi, igrali ste se na ulici skrivača, na igralištu nogomet, košarku, penjali po stablima, padali, lomili se, izrađivali šatore, šivali glavu (barem ja jesam), bježali ste dalje od kuće da bi ste se igrali s drugom djecom a majke i očevi su vas “šibom” trebali uvući u kuću. E, to je bilo pravo djetinjstvo, kada je i onaj motorički najnesposobniji bio današnje motorički prosječno ili čak iznadprosječno dijete. Ne kažem da se sve svodi oko takvih sposobnosti. Ne umanjujem informatičku, lingvističku i ostale vrste pismenosti današnje djece. Ali, opet ponavljam, ljudi su stvoreni za kretanje, igra razvija, sposobnosti nas čine zdravijima, inteligentnijima te nam olakšavaju odraslu dob u mnogočemu. Dijete koje stalno preskače vijaču, skače po zidovima ili se igra školice će imati čvršće kosti=manje ozlijeda kao sportaš=spretnije je=manja mogućnost loma noge u starijoj životnoj dobi jer su kosti zadebljanije zbog kalcifikacije usred ponavljanih kretnih struktura.
Današnja djeca hodaju bez zubi više zbog nesposobnosti korištenja ruku pri padu nego zbog toga što im zubi prirodno ispadaju.
Ovo su samo banalni primjeri koliko današnja djeca ne znaju stvari koje su krucijalne za zdravi i višestrani razvoj. I nisu ona kriva! Krivi su roditelji što to ne prepoznaju. Ali nisu ni oni u potpunosti krivi! Krivi su gradovi i općine što ne omogućuju djeci školska igrališta već gledaju kako će tu možda niknuti novi hotel ili neka firma od koje će svi imati novčanu korist. Ali ni oni nisu skroz krivi! Kriv je Huawei, Iphone, Playstation, HP, netko tko je izmislio električni romobil umjesto da ga djeca guraju, onaj tko želi izgraditi zgradu na mjestu napuštenog igrališta itd. Kriv je kapital, kriv je začarani krug, krivi su svi koji se ne educiraju te ne razmišljaju o ovome ili ih nije briga. A onda, opet dolazimo do roditelja! Vi ste ta zadnja ruka koja blagoslivlja što će raditi i gdje će Vaše dijete provoditi slobodno vrijeme. Ako budem imao dovoljno novca, pokrenuti ću brand s naočalama za vid. Tko ga već ima, eto mu ideje. Jer, sve više dijece nosi naočale.Zašto? Pogodite iz 0.5 pokušaja.
Stoga, treba li djetetu individualni trener? DA i NE. Ovisno o kojem sportu pričamo, ovisno o Vašem razmišljanju, ovisno o okruženju o kojem se dijete odgaja te ovisno o njegovim životnim navikama. Da bi postao npr. dobar nogometaš, trebaš znati sve, trebaš biti sve. Brz, izdržljiv, spretan, dobrih tehničkih sposobnosti, tjelesno snažan, pravovremen, sportski inteligentan, uporan, nekada ponizan a nekada bahat, spreman na kritike a opet se kvalitetno znati nositi s uspjehom, pravilno spavati, piti, hraniti se, biti pozitivan, znati skočiti, znati se zaustaviti, znati doskočiti, pasti i brzo se ustati itd. A što ako padneš i slomiješ nešto? Jer si krajnje nespretan a nije tvoja krivica. Je li te tomu netko učio na treningu? Sumnjam. A da si barem u djetinjstvu to radio na livadi ili da si trenirao Judo kao ja ili da bar to sada radiš s ocem na krevetu dok se igrate. Vidite koliko je stvari ovdje nabrojano a moglo bi ih se barem još stotinu. Mnoge se uče kroz život, ali netko Vas je to trebao naučiti da Vam olakša. Tomu služe individualni treneri, jer treneri u klubovima često ne stižu obratiti pozornost na sve male detalje, a često ni sami ne razmišljaju o njima pa ni ne znaju koliko su bitni. Što je sa psihologijom? Je li ona manje bitna od tjelesnih i funkcionalnih sposobnosti? Tko će Vaše dijete podučavati o važnosti konativnih osobina ( crte ličnosti) u sportu? I za to postoje individualni treneri a zovu se sportski psiholozi. I ne radi se ovdje samo o nogometu, već o svakom sportu. Svi su toliko različiti a toliko slični. Mislim da se sada odgovor još više kristalizira.
Ako se i dalje mislite hoćete li priuštiti djetetu individualnog trenera, evo vam crno-bijeli a ne sivi odgovor. Ako je Vaše dijete usko specijalizirano te se natječe u ranoj dobi, a uz školske obaveze vjerojatno nema vremena ili mogućnosti da provodi djetinjstvo kao i Vi, onda mu budite trener ili ako ste u mogućnosti, priuštite mu individualnog trenera ( novčano najisplativije ga je upisati u univerzalnu sportsku školu ali tada nije u centru pažnje već je jedan od, pa koliko dobije dobije-odluka je na Vama ). Jer, bitnije mu je u tim godinama (cca prije 12.-e) da nauči što više kretnih struktura te da bude makar blizu prosijeka u više sportova nego da briljira u svom sportu a o ostalima nema pojma). Zasigurno će istovremeno prakticirati svoj sport te ga dodatno usavršavati ali ako već ide na neki individualni rad, neka ne bude usko vezano za taj sport već neka se paleta kretnih struktura maksilmalno proširi što će mu u konačnici donijeti višestruke benefite.
Stoga, DA! Djeca više nego ikada do sada trebaju individualnog trenera jer ih je moderni način života na to prisilio, ali trenera kojemu dijete nije samo broj, koji kroz dijete samo vidi novac, trenera koji nije ograničen u razmišljanju već trenera koji će se tom mladom sportašu posvetiti poput vlastitom djetetu. Ali još bitnije DA je da si Vi dragi roditelji priuštite individualnog trenera ili pak više njih, iz raznih sportskih grana, te da se educirate, spoznate što je uistinu bitno za Vas i Vaše dijete. U tom slučaju, kada i sami shvatite poantu svega, ono prvo DA će sve manje biti potrebno do određene dobi do koje imate kompetenciju biti najbolji individualni trener vlastitom djetetu.
