Malo neobična tema ali bih je se volio dotaknuti iz vlastite perspektive. Kao što sam već prethodno pisao, sport nije sam za sebe, isprepleten je sa svim aspektima života te x uvijek utječe na y a često x i y ovise o z. Sada kada sam održao kratki filozofski uvod, krećem s vlastitim viđenjem ove tematike.
Školovanje, barem osnovno, neizostavan je dio ljudskog života. U prosjeku, svaka osoba bila sportaš ili ne, provede 12 godina školovanja te još dodatnih 5 godina ako se odluči za fakultet. Nepisano je pravilo da su uspješni profesionalni sportaši često zanemarivali školovanje, što zbog sportskih obaveza što zbog razmišljanja: „Što će mi škola, pa ja ću biti profesionalni sportaš“.
I tako, veliki dio mladih sportaša ima takvu postavku u svom pristupu životu a nažalost, često i roditelji to potenciraju x5. Kao što sam već prethodno naveo, bavljenje sportom ne znači automatski i uspjeh u tom sportu, a čak i sam uspjeh ne garantira zadovoljstvo te financijsko egzistiranje od tog istog sporta (što je danas dosta važno u profesionalnom sportu). Ali, naravno, tko će se time opterećivati, treba se opustiti i uživati pa što život donese (istina, ali…).
Da izvučem neku statistiku koja vjerojatno i ne postoji, vjerojatno bi naišao na porazne rezultate. Na primjer, moglo bi se odnositi na sljedeće teme:
a) Koliko je sportaša uspjelo u vlastitom naumu ili barem približno zadovoljilo vlastite afinitete u odrasloj dobi
b) Koliko je sportaša zanemarilo školovanje te je iz xy razloga doživjelo neuspjeh, razočarenje te su ušli u „bezizlaznu“ situaciju nakon karijere i postavili si pitanje :“A što da sada radim? Trebao/la sam uspjeti ali…“
c) Koliko je sportaša u depresivnim stanjima tijekom ili nakon bavljenja sportom zbog raznih razloga?
Mogao bih sada nabrajati do u nedogled te se uplitati u psihološke aspekte sporta, a tu ću tematiku prepustiti nekome tko je kompetentniji od mene u nekom od nadolazećih članaka.
Sport je kao vatra, može nas ugrijati a može nas opeći, nekada našom a nekada tuđom zaslugom ili krivicom. Kao što sam naveo u u rubrici „O meni“, i sam sam kao i svi ostali sportaši doživio i lijepih i ružnih trenutaka kroz sport, ni sam nisam ispunio vlastite snove ali sam barem zadovoljio neke, i to je u redu, nisu svi predodređeni za uspjeh u sportu a pogotovo u timskom sportu gdje je jako puno faktora koji utječu na uspjeh (što god on bio). Stoga bih barem kroz vlastito iskustvo želio ukazati na neke činjenice koje su neizbježne tijekom sportskog odrastanja. Uspio sam sve te loše trenutke kanalizirati u nešto dobro, pretvorio sam ih u iskustva iz kojih sam učio te radio na vlastitom psiho-fizičkom (tjelesnom i mentalnom- nazovimo ga kako god) napretku. Naravno, za to su bili jako zaslužni moji roditelji (pročitajte članak o roditeljima u sportu) koji su me u tom trenutku savjetovali a uz to sam se dodatno educirao te polako sklapao vlastiti pristup svim tim situacijama.
Zašto je Škola važna?
Možda sam trebao napisati: “Zašto bi Škola trebala biti važna”, jer naravno da je škola sa velikim Š važan aspekt ljudskog života te mnogo toga pruža, a svi oni koji se ne vide ili ne uspiju u profesionalnom sportu će najvjerojatnije putem školske diplome imati puno više opcija u životu nego naspram toga da je ne posjeduju.
Navesti ću samo neke od primjera:
–Nudi osnovno obrazovanje u svim sferama (ali i previše nebitnih informacija pa tko što upamti)
– Socijalizacija s drugim ljudima
– Radne navike
-U teoriji, veći stupanj školovanja, bolja mogućnost zaposlenja u budućnosti
– Itd itd
Moglo bi se nabrajati do u nedogled te se možemo i ne moramo svi skupa složiti, ali definitivno ono što zamjeravam školstvu kao odgojno-obrazovnom sustavu jest sljedeće.
Pored toliko predmeta, da se izrazim bitnih i nebitnih, rijetko koji a možda i nijedan nas ne uči životu, pravim životnim zadaćama i nedaćama. Školstvo (barem kod nas u Hrvatskoj) ne napreduje ukorak s vremenom te djeci nedovoljno pomaže u tjelesnom i psihološkom razvoju. Kada kažem na psihološki razvoj, referiram se na suočavanje s problemima, osvještavanje djeteta o svemu oko sebe, doživljavanjem tog istog kao živo biće koje se mora suočiti sa stvarnim životom a ne samo brojevima i suhoparnim informacijama (čast iznimkama koji se trude da to isto i sprovedu u djelo). Stoga, bilo bi jako lijepo kada bi se u školstvo uveli neki “korisniji” predmeti a to bi jako olakšalo posao i roditeljima i trenerima. Naravno, svaka uloga traži i određenu odgovornost te bi svi trebali biti u sinergiji zbog jednog jedinog cilja-dobrobiti djeteta .
E pa sada, kakve sve to veze ima sa sportom, zasigurno se pitaju neki od Vas? Prema mom viđenju sporta i života, itekako ima te je itekako isprepleteno.
Zašto je životna škola važna?
Bilo bi dobro kada bi školstvo kroz neke programe pripremalo djecu (bili sportaši ili ne) za život a tako i mlade sportaše za sport. Kada bi im se moglo ukazivati na primjer o uspjehu i neuspjehu, o postavljanju ciljeva, o motivaciji te još o mnogo tema. Nažalost, ni sami treneri često nisu dovoljno educirani, nemotivirani su i nekopetentni da bi sportašima prenijeli prave vrijednosti (ako već niste, pročitajte članak o trenerima) te na kraju svega, često su mladi sportaši zakinuti za zlata vrijedne informacije. Istina, polako se sve mijenja na bolje, sve više je mladih i ambicioznih trenera koji ulažu u sebe i svoje znanje, polako dolazi do razvoja sportske psihologije ali sve je to još u začecima te se sve svodi na vlastite želje za napretkom. Stoga, sve se trenutno vodi na vlastito iskustvo trenera te mladih sportaša, njihov sportski put postaje životna škola koja ih može lansirati među zvijezde a ujedno tako ih i nekada u životu “baciti u ponor”. Stoga, dok god ne postoje pravi predmeti unutar školsko-obrazovnog sustava koji će djecu pripremati na život, životna škola postaje jedina opcija te što je brže i bezbolnije savladana, time bolje.
Malo sam odužio ovaj članak i smatram da ima previše misli koji bih Vam volio iznijeti te ću ih razdijeliti u naredne članke. Ovo je bio samo uvod u neke tematike te problematike kojih bi se htio dotaknuti te smatram da se o tome premalo priča a može biti krucijalno u razvoju sve djece (time i mladih sportaša). Jer, kao što sam naveo u prvom članku o sportu, za mene je sport život i život je sport, isprepleteni su u svim sferama te bi se definitivno trebalo paziti na psihičko zdravlje mladih sportaša te im na vrijeme ukazati na dobre i loše strane sporta te ujedno ih tako i osvijestiti o važnosti školovanja.
