Na drugoj godini fakulteta sam imao gimnastiku kao predmet. Nastava se održavala u jednoj poprilično maloj gimnastičkoj dvorani gdje su se pojedine sprave doslovno sudarale koliko je bilo tijesno, ponekada se osjećao miris znoja a kada je bio sunčan dan, zrake sunca su prodirale unutra kroz prozor i mogla se vidjeti prašina u zraku te otisci krede po spravama. Tako se otprilike sjećam te dvorane ali ono najbitnije što mi se urezalo u pamćenje je bio jedan natpis koji je stajao visoko na zidu a glasio je : “Glava je volan”. Recimo da sam tada razumio njegovo značenje ali sada nakon 5 godina ga razumijem još bolje te se sve više i više slažem s njim (iako je nastao iz zezancije nekolicine starijih kolega ali za mene ima itekako smisla). Valjda čovjek s vremenom krene razmišljati dublje o nekim stvarima te se zanimati za njih. Svatko može ovu frazu tumačiti na svoj način, ali za mene ona ima snažno značenje, ujedinjuje mnoge misli i ideje. Zašto sve ovo pišem?
Koliko ste puta čuli životnu priču ispričanu od strane nekog sportaša ili ispričanu o nekom sportašu. Rečenica koja se često vrti govori o tome kako je taj netko imao “sve” (što god to značilo) ali nije imao glavu. Žargonski rečeno glava, ustvari predstavlja mnogo toga kao na primjer kontroliranje emocija, motiviranost, samodisciplinu, upornost, okolinu koja nas okružuje te koja utječe na nas i još mnogo toga. Postoji bezbroj primjera vrhunskih sportaša koji nisu ostvarili vlastiti potencijal zbog “glave”. Bili su toliko tehnički ili pak taktički superiorniji od svojih protivnika, imali su bolje funkcionalne sposobnosti, bili su brzi poput vjetra te precizni poput Robin Hooda, o njima su se pisali romani, skladale su se pjesme, snimali su se filmovi, ALI glava.
Svi znaju onu priču o utrci kornjače i zeca kada je zec bio svjestan svoje superiornosti nad kornjačom te je na pola puta zaspao podcijenivši protivnika (ili precijenivši sebe) dok je kornjača bila uporna i hrabro koračala prema cilju te stigla prije zeca. Taj zec očito nije imao “glavu”. Tako je i u sportu mnogo zečeva te kornjača, onih manje talentiranih ali upornih sportaša koji na kraju dosegnu zvijezde nasuprot talentiranijih sportaša za koje se kaže da imaju “Bogom dan talent”, ali oni su sposobni sve to upropastiti te ne iskoristiti puni potencijal. Mnogi misle da oni ne trebaju trenirati jer su bolji, da se mogu hraniti kako god, da mogu živjeti nesportski te i dalje napredovati jer je njihov uspjeh jednostavno zapisan negdje u zvijezdama
Jednostavno, nisu gladni uspjeha te stoje u mjestu, a često je stajanje u mjestu ustvari nazadovanje. Što sportaš prije shvati neke stvari u ranoj dobi bit će mu lakše napredovati. Što prije krene upoznavati samoga sebe, raditi na svojim dobrim navikama, na svojoj socijalizaciji, emocionalnoj inteligenciji, upornosti, što si prije postavi ciljeve te se opredijeli za ispravnu vrsta motivacije, veće su mu šanse za uspjeh. Jer, uvijek smatram da je svaki segment života povezan sa sportom te ga je nemoguće izolirati u potpunosti. Čovjek je rob vlastitih navika. No, ako svakodnevno radi na vlastitoj sreći, bit će sretniji nego da se svakodnevno puni negativnim emocijama. Nitko nije rođen takav kakav je već je sam ili uz pomoć okoline odabrao vlastiti put. Ponavljanje svake misli te djela je trening, kao kada odemo u teretanu te opetovano iz dana u dan ponavljamo određeni pokret te potičemo određeni mišić na rast. Te misli i djela mogu biti pozitivni i negativni. Ako iz dana u dan ponavljamo nešto suprotno razvitku prema boljemu, ne treba posebno objašnjavati kakav efekt proizvodi taj trening tijekom xy vremena. Stoga, svaka osoba na svijetu, a u ovom primjeru, sportaš, trebao bi znati detektirati problem te ga što prije savladati dok ga nije još više produbio. Svaki najmanja karika u lancu je bitna jer ako jedna karika pukne, raspada se cijeli lanac.
Zamislimo profesionalnog sportaša koji je u svom sportu jako uspješan. No, ima nekoliko problema s kojima se jako teško nosi. Recimo da pogriješi u tehničkoj izvedbi tijekom natjecanja te postane ljutit na vlastitu izvedbu, ne može se skoncentrirati na nastavak natjecanja te mu se uvuče “strah” od potencijalne buduće pogreške o kojoj misli idućih nekoliko minuta. U trenutku kada opet treba nešto tehnički kvalitetno izvesti, on upravo griješi zbog vlastitih negativnih misli. Zamislimo drugog sportaša kojega je napustila djevojka te je upao u depresiju, pati mu privatni život ali i sportska karijera jer odjednom je nezainteresiran za treninge, nemotiviran je, pun je negativnih emocija te se sve to odvija kroz vremenski period od jedne godine.
Ustvari ne treba niti razmišljati o drugima već krenimo od sebe. Sjetimo se neke životne situacije koja nas je izbacila iz kolosijeka, zbog koje smo zanemarili druge osobe, posao, školu te izgubili motivaciju za xy. Možda da smo više radili na razvijanju vlastitih emocija/pogleda na život, ta bi nas situacija manje pogodila ili da nismo radili na tome, upravo suprotno, tek tada bi totalno potonuli duhom.
Postoji bezbroj primjera kako jedan mali detalj se negativno reflektira na našu cjelokupnu životnu i sportsku izvedbu. Netko može ostvarivati vrhunske rezultate u svom sportu ali ga određeni životni događaj baca u ponor. Dok, neki drugi sportaš je toliko mentalno jak te fokusiran na vlastiti cilj da ga ništa ne može totalno izbaciti iz kolosijeka te on uspješno korača prema njemu. Nedavno sam pročitao članak o jednoj nogometnoj zvijezdi Real Madrida koji na pitanje novinara o tome da što misli o pustim kritikama navijača te medija o vlastitoj igri kroz smijeh odgovara kako ne razumije Španjolski jezik, ne primjećuje nikakve kritike te da je sasvim sve u redu. Sapienti sat!
Stoga, bilo da ste sportaš na početku karijere ili u najboljim sportskim godinama, roditelj, trener ili prijatelj nekog sportaša, prije usvajanja ikakvih sportskih znanja, razvijajte pozitivne emocije, educirajte se, više “bildajte glavu” nego mišiće. Ne dozvolite da Vam netko drugi vrti volan dok Vi držite nogu na papučici gasa, Vi ste ti koji odabirete put prema odredištu.
