Kažu da je svatko je kovač vlastite sreće! No, što ako smo dijete od 10 mjeseci, 2 ili 5 godina? Jesmo li uistinu sposobni skovati vlastitu sreću u razdoblju kada jedva izgovaramo svoju prvu riječ ili kada tek učimo samostalno vezati vezice? Očito netko tu sreću treba kovati za nas da bi mi jednom kada dovoljno odrastemo zatvorili taj krug. Tko su ti kovači sreće u ranom djetinjstvu? Opet se radi o roditeljima, bakama, djedama, braći, okolini ili pak odgajateljima u vrtićima i učiteljima u školama.
Ova tvrdnja vrijedi u odraslijoj dobi, kada je osoba svjesna same sebe, svoje ličnosti i budućih želja. No, dijete je sve samo ne to. Kao što je napisano u jednom od prethodnih članaka, roditelji ( treneri, odgajatelji, okolina ) su poput kirurga koji svakodnevno operira nevidljivim skalpelom i ostavlja duboko urezane tragove u tjelesnom i psihičkom razvoju djeteta. Što je to sreća za svakog roditelja? Osim individualnih stvari koje ga čine sretnim, to bi valjda trebala biti i spoznaja da mu je dijete zdravo, veselo, pristojno, inteligentno itd.
Vodeći se NTC programom Dr. Ranka Rajovića, te uz opća saznanja, spoznao sam mnoge pogreške koje čine roditelji u ranom djetinjstvu vlastite djece te im tako možda kuju sreću na krivi način. Svi su svjesni aktualnih problema modernog doba ali se na rješavanju tog istoga slabo radi. Djeca su više nego ikada do sada pretila, sa smanjenim motoričkim i funkcionalnim sposobnostima, mijenjaju im se kognitivne sposobnosti te konativne osobine, dolazi do disleksije, disgrafije, diskalkulije, smanjuje se pažnja. U čemu je problem?
Mnogo je izvora ali jedan od glavnih uz užurbani način života, porast korištenja pametnih telefona i računala kod djece jest i needuciranost i nezainteresiranost roditelja!
U igri je spas
Latinsku uzrečicu : „ Labor omnia vincit “ (U radu je spas ) bih u korist djece preoblikovao u : „ Ludum omnia vincit “. Istraživanja su pokazala da djeca koja su svakodnevno se malo kretala, imala smanjene strukture velikog mozga što je možda negativno utjecalo na kognitivne sposobnosti. Nemoguće je izbjeći moderni način života te djeci uskratiti računala te videoigrice, ali ih je moguće svesti na minimum pogotovo u prvom desetljeću života. Roditelji se sve manje igraju s djecom te ih sve manje potiču na nju, a probleme rješavaju tehnologijom. Igra ne znači samo prakticiranje nekog sporta, igra je i tjelesna i kognitivna aktivnost a najbolji je spoj obje. S igrom se može započeti već u prvim mjesecima života. Djeca korištenjem ruku razvijaju sinapse u mozgu te im je potrebno što više igrački davati u ruke, poticati ih na razne načine, što zbog motorike što zbog akomodacije oka te raznih drugih podražaja. Kada malo narastu, djeca su često nespretna pri određenom kretanju, što je i logično. No, fina motorika dolazi poslije grube, što znači da je potrebno vrijeme da se nešto nauči. Treba biti strpljiv i uporan te razviti paletu od što više kretnih struktura koje će dijete obogatiti motorički i kognitivno. Roditelji su često prezaštitnički nastrojeni te djeci ne dopuštaju skakanje i trčanje da ne padnu, penjanje po stablima, vrtnju u krug ili pak skakanje po lokvama i blatu. Sve su to osnovni ljudski nagoni koji ne smiju biti uskraćeni ali naravno, uz određeni oprez. Veliki problem su razni poremećaji govora i spuštena stopala kojih je prije bilo kod 10%-15% djece, a danas je brojka došla i na 70%. Sve je to povezano s nedostatkom kretanja pri kojem se stvaraju neuroni. Čovjek nije biljka već najkompleksnije biće stvoreno za kretanje. Nekorištenjem neuroni odumiru, ne stvaraju se nove sinapse u mozgu te dolazi do niza problema u budućnosti a većina problema se može riješiti jednostavno: kretanjem i igrom.
Djecu također treba poticati na inovativnost, kreiranje novih igara a ne nastavljanje već izmišljenih. Treba im dati vremena za sebe, za igru s drugom djecom a ne ih zatrpati obavezama kao što mnogi rade. Lijepo je što dijete već sa 6 godina priča strani jezik ili je s 10 savladao već i drugi, ali što će ikome mali poliglota koji ne zna napraviti kolut naprijed, skočiti sa zidića ili koji se svaki puta polomi kada je skliska površina. Istina je da se neke stvari najbolje uče u određenim fazama života, ali nažalost na uštrb jedne se gube one možda važnije stvari da bi dijete jednom kao odrasla osoba normalno funkcioniralo.
Djetetu treba iskustvo jer će jedino tako nešto naučiti te od njega ne treba raditi nesposobnjakovića. Tu je velika greška koja se često ponavlja! Okolina je često nesvjesna koliko toga dijete može samo napraviti, bez ičije pomoći. Također, ono neke stvari upravo i treba samo raditi, ali naravno u dobi kada je sposobno za to (kao npr. vezivanje vezica, samostalno hranjenje na žlicu, oblačenje hlača, spremanje opreme za trening itd. )Te sve stvari se mogu naučiti i poticati kroz neki oblik igre, samo treba malo roditeljske mašte i strpljenja, jer, često u nedostatku vremena je lakše sve odraditi umjesto djeteta, te tako nakon nekoliko godina dijete bude ovisno o roditeljima u mnogim radnjama.
No, nisu samo krivi roditelji, kriv je i sustav koji ne uvodi kineziologe u vrtiće i škole. Kada bi se šteta mogla barem dijelom ispraviti, tada zakazuje sustav. U prva 4 razreda osnovne škole se ne prolaze skoro pa nikakve kompleksne kretne strukture jer ne kriveći učitelje/učiteljice, ne znaju kako to odraditi jer nisu educirani pa je najlakše dati loptu te igrati nekoliko istih igara. Rekli bi neki da je bolje išta nego ništa, ali to ne smije biti tako! U 5. razredu osnovne škole sve dolazi na naplatu jer se tada tek vidi koliko su djeca u suštini nesposobna za one stvari koje su propisane nastavnim planom i programom. Zašto se te granice ne bi pomaknule 3 ili 4 godine unatrag? Jer, prije 20 godina djeca vrtićke dobi su bila spretnija i okretnija od današnjih četvrtašića ili možda čak starijih generacija.
Dopustimo djeci da budu djeca, ne gušimo im osnovne ljudske nagone te ne gledajmo na njih trenutno. Izgradimo ih za budućnost jer o njima ovise buduće generacije. Roditelji trebaju uzeti stvar u svoje ruke već od prvih dana jer kako djeca budu oblikovana u prvih nekoliko godina, u prvom desetljeću, uvelike će ih odrediti za budućnost!
