Da bi lakše pratili članak, prvo je potrebno definirati kronološku a uz nju i biološku dob. Kronološka nam govori koliko osoba ima godina (npr 13 ili 13,7). Biološka dob nam govori o stupnju zrelosti i razvoja organizma. Tako na primjer, osoba X može biti stara 13,7 godina kronološki a 15,7 godina biološki. Osoba Y je 13,7 godina stara kronološki i biološki, dok, osoba Z može biti kronološki stara 13,7 a biološki 12,5 godina. Ovime je vidljiva podjela na biološki ubrzani, normalni te zakašnjeli razvoj.
Primjeri iz sporta
Mislim da ne postoji osoba koja nije čula za Luku Modrića, Messija, Iniestu itd. Što im je svima zajedničko osim što su vrhunski nogometaši?
No,prvo mala digresija. Prema nekim pričama upitnih izvora, Luka Modrić je za neke klubove u djetinjstvu (pubertetu) bio “nejak”, niskog rasta, mršav, nedovoljno “kvalitetan”. Neupitno je da je bio nižeg rasta te krhkije građe ali je i neupitno da je bio jako talentiran. Drugi primjer, Messi, koji je stigao u Barcelonu sa 13-14 godina te je uz pomoć hormonalne terapije postigao adekvatan rast da bi bio tjelesno kompetentan u vrhunskom nogometu (danas je očito da je i više nego kompetentan). Postoji bezbroj istih i sličnih slučajeva generalno u sportu ali s obzirom na to da mi je nogomet najbliži, uzeo sam ga kao primjer.
Sada se vraćamo in medias res. Svi prethodno navedeni nogometaši su u fazi rasta i razvoja jednostavno “kasnili” za svojim kronološkim vršnjacima, ali ne u nogometnom umijeću već u tjelesnoj snazi, proporcijama, koordinaciji pokreta a vjerojatno maksimalnoj brini trčanja te ostalim motoričkim sposobnostima. Nasuprot njih, imamo primjer belgijskog nogometaša pod imenom Romelu Lukaku koji je već sa 13 godina izgledao poput osamnaestogodišnjaka te dominirao svojim nogometnim umijećem ali i možda više tjelesnom superiornosti naspram kronoloških vršnjaka.
Također, nedavno je internetom počela kružiti fotografija dvanaestogodišnjeg igrača Seville koji naspram suigrača izgleda poput već tjelesno izgrađenog seniorskog igrača.
Zamislimo kolika bi bila šteta za nogomet te sport općenito da se zbog svoje tjelesne inferiornosti tijekom puberteta izgubio Messi ili Modrić. Kada kažem izgubio, mislim na odustajanje od sporta ili na nepostizanje vlastitih mogućnosti. Nažalost, u svijetu se zbog xy razloga svake godine “gube” sportski talenti, i to je normalno, prirodno, činjenično stanje. No, nije normalno da se zbog needuciranosti, nestrpljenja i nemara struke odbacuju tjelesno inferiorniji, biološko nezreliki talenti zbog favoriziranja tjelesno superiornijih sportaša koji su u tom trenutku samo tjelesno dominantniji te su time lažno proglašeni talentiranijima. Naravno da je nemoguće da svaki talent uspije ostvariti vlastite snove u sportu, jer često talent nije jedini presudan kao varijabla uspjeha. Ali, ono što je moguće je da se selekcija talenata ne vrši samo prema tjelesnim predispozicijama već da se u vlastita opažanja i predviđanja ukalkulira i biološka dob djeteta (o načinuima procjene u nekom od idućih članaka).
I sam sam u svojoj kratkoj trenerskoj karijeri svjedok prevelikih tjelesnih razlika između nekih igrača i ujedno tako velikog potencijala nekih tjelesno inferiornijih igrača. Upravo takvi igrači trebaju biti prepoznati kao budući potencijal unatoč usporenom razvoju te za njih treba imati strpljenja. Ne kažem da će svi oni ostvariti uspješne sportske karijere, ali, barem im treba dopustiti da se adekvatno razvijaju te da u startu ne budu odbačeni bez pružene prilike. Osobno se uz pomoć i razumijevanje svojih kolega borim zaustaviti taj negativni trend jer u današnjem sportu nema toliko vremena za razumijevanje te poraze. Općepoznato je da rezultat donosi sigurnost posla a rezultat u (fazi ulaska i srednjeg puberteta) često donose biološki zrelija djeca koja naravno trebaju posjedovati i adekvatne sportske vještine da bi lakše ispoljila tjelesnu superiornost.
Prvi puta sam takvu biološku razliku osjetio 2017. godine tijekom turnira sa mlađim uzrastom Hnk Hajduka u Maleziji, gdje su naši igrači bili tehničko/taktički dosta obučeniji od mladih reprezentativaca Malezije te u poimanju nogometa, talentiraniji. No, protivnički igrači su definitivno bili biološki zreliji te tjelesno superiorniji što je bila nepremostiva razlika za naše igrače te smo zbog toga na kraju i izgubili utakmicu. Naš najbrži igrač je pored njih izgledao “kao da trči u mjestu” a naš najniži igrač koji je ujedno i jako talentiran, pored njihovog igrača izgledao upravo ovako :
Bilo da ste trener ili roditelj, imajte razumijevanja te strpljenja za biološki nezreliju djecu. Ako unatoč manjku tjelesnih predispozicija pokazuju dobro razumijevanje za određeni sport te dobru tehničku izvedbu, znajte da će njihovo vrijeme tek doći te da poslije puberteta neće zaostajati za trenutno “tjelesni talentiranijom” djecom. Dapače, vrlo vjerojatno će neki od tih pravih talenata taj epitet i opravdati. No, isto ono što o čemu treba voditi brigu jest da to dijete razumije trenutno vlastito stanje te da ne dođe do manjka samopouzdanja i u konačnici odustajanja od sporta, što je često slučaj.
Za kraj, donosim citirani odgovor mog bivšeg Sveučilišnog profesora te vrhunskog košarkaškog stručnjaka, Slavka Trninića, na upit unutar jednog članka.
Kakvu situaciju s igračima očekujete u budućnosti?
” Moja procjena je da će pravih talenata biti sve manje i da ne treba raditi radikalne selekcije u mlađim dobnim skupinama, već dozvoliti igračima pravo na produženo košarkaško odrastanje. Mi nemamo pravo u hrvatskoj košarci izgubiti nijedan potencijal. Takav pristup treba prenositi u edukaciji trenera što zahtjeva od stručnjaka strpljenje jer stvarne promjene traže vrijeme, sposobnost procjene mogućnosti igrača, sposobnost upravljanja razvojem cjelokupnog potencijala i toleranciju na pogreške igrača u izvedbi u višegodišnjem procesu sportske pripreme”
