Tekst je u potpunosti preuzet sa 90plus.blog web stranice uz odobrenje autora te nije uređivan u nijednom dijelu izuzev naslovne fotografije.
Novi trendovi
Svjedočimo vremenu kako u našem školstvu imamo hiperinflaciju odličnih učenika. Štancamo diplome s odličnim uspjesima kao što je nekad Jugoslavija izbacivala dinare. Danas naša djeca nikad lakše ne mogu doći do odličnog uspjeha. Da bi klinci najbolje ocjene trebaju se manje truditi, manje učiti i ono što je tragično manje su samostalni. Sve za istu ocjenu.
Osim što im olakšavamo gradivo, smanjujemo količinu napora koji moraju uložiti kako bi došli do petice roditelji im oduzimaju slobodu. Opterećeni ocjenama i uspjehom uče s djecom, skupa rješavaju zadatke i neki interveniraju po školama. Vrše pritiske na učitelje da im se podignu ocjene.
Tako zapravo uzimamo klincima pravo na slobodu odnosno učenje. Oni nemaju pravo da pogriješe, da ne budu savršeni. Oni ne mogu naučiti iz svojih grešaka. Djeca zapravo nemaju pravu sliku o sebi i svojim sposobnostima. Pravimo ih ovisnima od tuđoj pomoći. Oni su potencijalni Zombiji koji će se teško osamostaliti u kasnijem životu a kamo li napraviti karijeru.
Bez obzira na to što sve provjere i testiranja ukazuju da imamo više odlikaša ali nemamo djecu koja imaju kvalitetnije znanje taj trend se nastavlja i dalje. Svakim danom naša mladež zaostaje za vršnjacima iz razvijenih zemalja. U vrhu smo Europske unije po broju mladih koji se sve kasnije osamostaljuju. Ostaju živjeti s roditeljima i u tridesetim godinama.
Tvornica nogometaša
Trenutno se nalazimo u zlatnim vremenima za hrvatski seniorski i klupski nogomet. Proizvodimo i izvozimo nogometaše kao na traci. Hrvatska je poznata po kvaliteti nogometaša kao Švicarska po svojim satovima. Ono treba naglasiti da su svi ti nogometaši teško dolazili do medalja uspjeha u mladosti.
Za sve koji pobliže prate naš nogomet mlade reprezentativne selekcije imaju velikih problema da se uopće plasiraju na europska i svjetska prvenstva u nogometu. Naši juniori i kadeti propuštaju velika natjecanja. Imamo više reprezentativnih medalja u seniorskom nogometu nego u juniorskom.
Na najvišim nivoima konkurencija je velika dok je sustav natjecanja zahtjevan. Filter kojim se prolazi ne dopušta previše opuštanja, loš vikend i oscilacije kojima su skloni mladi nogometaši. Vanjski i unutrašnji pritisak na buduće nogometne zvijezde je velik.
Manje je važno koliko su Marcelo Brozović ili Ivan Perišić osvojili medalja u mladoj reprezentaciji. Još manje je važno koliko su osvojili medalja u pionirskoj dobi. Sasvim je nevažno koliko su osvojili turnira u početnicima.
Zemlja od 1000 otoka i bezbroj nogometnih turnira
Danas u nogometu imamo hiperinflaciju nogometnih turnira. To se najviše odnosi na početnike. Takvi turniri na male golove se lakše organiziraju. Za njih je potrebno manje infrastrukture. Na jednom velikom igralištu se mogu složiti do tri manja terena za početnike. Često ne trebaju ni svlačionice i tuševi.
Potreban je manji broj sudaca koji ne moraju biti licencirani. Oni mogu biti volonteri iz kluba ili osobe s malim dnevnicama. To olakšava organizaciju.
Zbog velikog broja djece i klubova, a malih troškova kotizacija je manja.
Uz sve to turniri za početnike su mamac za roditelje. Oni se na njih lijepe jer tu to uglavnom jeftini festivali. Na većini njih se puno jede, pije i pjeva. Sve je namješteno kako bi se roditelji opustili. Jer roditelji su ti koji troše, koji drže novčanike.
Gotovo da nema sela ili kvarta koji jednom godišnje ne organizira zabavu takve vrste. Svaka nogometna pauza, blagdan, godišnjica ili topliji dan se koristi za organizaciju nogometnog festivala.
Uz sve to turniri za početnike su mamac za roditelje. Oni se na njih lijepe jer tu to uglavnom jeftini festivali. Na većini njih se puno jede, pije i pjeva. Sve je namješteno kako bi se roditelji opustili. Jer roditelji su ti koji troše, koji drže novčanike.
Trebaju li djeca igrati nogometne turnire?
Da budem jasnan, dječji nogometni turniri su potrebni gotovo svim našim nogometašima. Neophodno je imati turnire s različitim nivoima kvalitete. Svaka momčad bi se trebala sezonski odigrati određen broj turnira koji su prilagođeni kvaliteti. Neosporno je postojanje samih turnirskih natjecanja.
Kako bi turnir bio svrsihodan mora odgovoriti na određena pitanja:
Da li im je turnir optimalno izazovan?
Da li sustav turnira (natjecanja) potiče razvoj nogometaša?
Da li su igrači imali optimalnu pauzu između predhodnog natjecanja?
Koliko su bogati izvan takmičarski sadržaji?
Na svako od ovih pitanja se treba pozitivno odgovoriti. Odgovori se mogu razlikovati ovisno o dobi igrača i njihovim sposobnostima. Pri tome mislim na stupanj nogometnog, fizičkog i psihičkog razvoja.
Kada se treba preispitati nastup?
Sporni su oni turniri koji se ne vode brigom o razvoju djece nego im je u prvom planu zarada na račun potreba koje imaju roditelji. I tako mi danas imamo u nekim klubovima situaciju da djeca u samo jednom mjesecu imaju po pet ili šest nogometnih turnira.
Po završetku ili početku školske godine vikendi su pretrpani utakmicama. Roditelji razvoze igrače s jednog igrališta na drugi. Kampira se u aut linije. Igra se od jutra do sutra.Ono što se moramo svi zajedno zapitati zbog čega?
Teško mi je ostati suzdržan na toliki broj nogometnih turnira na koje pojedini klubovi i roditelji šalju djecu. Na turnire koji su organizirani isključivo kako bi zabavili roditelje da što duže provedu vremena na igralištu kako bi ostavili što više novaca organizatorima.
Zagovornik sam da se na turnirima pogoduje djeci, a ne trenerskim dnevnicama, klupskom restoranu i zabavi roditelja. Kad se šalje djecu na turnir onda ih treba poslati prvenstveno zbog njihove dobrobiti. Sve ostalo je u redu, ali kao popratna i sporedna priča. Ovako su djeca potrošna roba koji se izrabljuje kako bi pojedinci profitirali. Naravno sve to na račun roditelja.
Zagovornik sam da se na turnirima pogoduje djeci, a ne trenerskim dnevnicama, klupskom restoranu i zabavi roditelja. Kad se šalje djecu na turnir onda ih treba poslati prvenstveno zbog njihove dobrobiti. Sve ostalo je u redu, ali kao popratna i sporedna priča.
Zaključak
Nešto je vrijedno samo onda kada ima mjeru. Kada se prođe mjera onda je bezvrijedno. Ako država štampa novce preko mjere novac će postati samo komad papira za naložiti vatru. Ako škole izdaju previše petica ona će izgubiti važnost prilikom upisa. Bit ćemo primorani uvesti prijemne ispite kao glavni kriterij.
Lovom na medalje i turnire, kao i na petice, skrećemo djeci pažnju od onog najvažnijeg- lova na nogometnu vještinu. Tako ne pomažemo djeci. Osim što bi klinci mogli izgubiti fokus, s onog bitnog na manje bitno, može im se poremetiti percepcija vrijednosti.
Za budućnost su nužne dvije stvari. Određivanje kvalitetnog plana i programa s odgovarajućim brojem godišnjih turnira. Turniri se moraju urediti tako da stavljaju dječji razvoj na prvo mjesto. Način na koji se dodjeljuju nagrade i sustav natjecanja treba prilagoditi dječjem uzrastu.
Ocjene u školama i nagrade u sportu su važne. Ono što ponekad zaboravimo je da one nisu najvažnije, pogotovo kada se radi o najmlađima. Najvažnije je podržavati razvoj djece.
